MIRSAD BUČUK rođen je 1958. godine u Tuzli, odrastao u Dubrovniku. Životni put i slane vode odvele su ga daleko od kuće, prvo u Evropu a onda put Amerike. Zadnjih 15 godina radi za kompaniju Norwegian Cruise Line i brodom plovi otocima Centralne Amerike i Kariba, na ruti od Paname, Kolumbije, Hondurasa, Belizea, Jamajke, Kajmanskih ostrva, Meksika i konačno Sjedinjenih Američkih Država.

A, evo kako je sve počelo.

- Počeo sam raditi u jednom hotelu u Dubrovniku, oženio se u 31. godini, dobio kćer Hanu. Došao je nesretni rat. Bio sam u Dubrovniku 91. i 92. godine, a onda me jedan prijatelj pozvao da idemo raditi na brodu. A trebalo je raditi, trebalo je prehraniti familiju. Na brod sam došao 1992. godine, mislio sam ostati kratko, pa skupiti malo para, pa popraviti ono što je srušeno u ratu, ali takav je život, ostao sam 32 godine- priča nam svoju priču Bučuk.

 Teška odluka

Sjeća se koliko je bilo teško donijeti tu odluku, odvojiti se od porodice, ne gledati kako mu kćer Hana odrasta,… Ali, bio je rat, supruga i kćerka su bile izbjeglice u Opatiji, u Dubrovniku je bilo sve srušeno.

- Sigurno da je bilo teško, ali kad imaš u glavi jedan cilj, da moraš biti odvojen, da moraš nešto stvoriti da kad se vratiš kući imaš neki normalan život, to je nekako držalo. Supruga i ja smo dogovorili da mora tako biti jer ne može drugačije. Jer, ja ću ostati kući, i šta ću raditi?! Crknućemo, nema novaca, nema turista, nema posla, nema ništa…- sjeća se Bučuk tih teških vremena.

Njegova prva plovidba i posao bio je za jednu englesku kompaniju, radili su po  Evropi a poslije su išli i na Aljasku. More Mirsadu nije bilo strano.

U početku je radio kao asistent upravitelja restorana (Assistant Maitre’d), a pošto je poznavao engleski, njemački i talijanski jezik ispala mu je prilika da ga promoviraju za metrodija-upravitelja restorana, pa je dalje napredovao sve do asistenta direktora hotela. Zadnjih 15 godina je direktor, odnosno generalni menadžer hotela na kruzeru Norwegian Cruise Linea.

 Male Ujedinjene nacije

- Ovo je kao hotel na zemlji, samo što je na brodu, i za sve što uz to ide ja sam odgovoran da dobro funkcioniše. Trenutno, u ovoj turi, na brodu ima 2250 gostiju i 1014 članova posade. U posadi imamo 60 različitih nacionalnosti i treba da shvatiš svakoga, njihov način života, razmišljanja, a sve mora biti kao jedno. Kako sam na ovoj poziciji, ja sam jedan od tih koji radi na tome da to bude tako. Ovo su male Ujedinjene nacije, tako mi uvijek kažemo, a svi moraju disati jednom dušom- ističe Bučuk. Najviše je Filipinaca, Indonežana i Indijaca, vrijedni su, veli Mirsad.

- Naši ljudi, Evropljani, treba da se naviknu na ove uslove. Njih po četvoro u kabini spava i različiti ljudi trebaju da se međusobno uklope, imaju sve u kabini, kao kod kuće, imamo i klub za druženje, sportske i zabavne aktivnosti...- opisuje nam naš sagovornik. Da se radi o veoma uhodanoj ekipi uvjeravamo se u to i sami tokom naše plovidbe i boravka na brodu. Hrana, usluga, ljubaznost- zaista su besprijekorni. A Mirsadova pomoć i pažnja našoj grupi njegovih zemljaka oduševila je svakog od nas..

Mirsad ističe da mu u poslu najteže pada kada su gosti nezadovoljni.

- Imamo nekih gostiju koji nikad nisu zadovoljni pa šta god da uradimo, jednostavno, takva je ta narav. Mi pokušavamo da pomognemo koliko možemo. Naprimjer, kad ne dobijemo kontejner sa hranom, ako negdje na meniju nešto piše a mi to trenutno nemamo, to je problem. Riješimo mi to brzo, ako nešto ne dobijemo u jednoj luci preuzimamo u drugoj. Staro pravilo je da je gost uvijek u pravu, time se i vodimo- kaže Mirsad ali i dodaje da su to rijetke situacije. Najbrojniji gosti su Amerikanci za koje kaže da su vrlo jednostavni ljudi.

-Oni su manje-više radnička klasa. Cijene nisu velike jer je velika konkurencija. Naša kompanija dobro posluje, način na koji poslujemo daje dobre rezultate- ističe on.

Pitamo i za neku anegdotu- veli da imaju putnika koji dođu na brod pa pitaju gdje se plovi, ne znaju to, iako su sami rezervisali. Zanimljivo je spomenuti i da na brodu imaju doktora, zatim sobe za slučaj da neko umre, imaju mrtvačnicu- dogodi se i to. Također, imaju i sobe za neke bučne ili problematične putnike, za njihovo otrežnjenje i smirenje. Imaju svoje obezbjeđenje koje brine o tome, to su kao policajci, objašnjava nam Bučuk. Svaki put kada se pristane u neku luku kako bi se putnici iskrcali i obišli to mjesto, na brod ulaze lokalne ekipe sa takozvanim K9 psom da prekontroliraju brod na droge.

Ništa se ne prepušta slučaju a Mirsad je putnicima uvijek na raspolaganju- samo iz kabine pozovu njegov broj.

- Imamo telefon od firme za komunikaciju između nas. Ja sam 24 sata na raspolaganju, javljam se u bilo kojoj situaciji, moram se javiti. Ne događa se to često, nekad tokom noći imamo neku situaciju, i ja moram doći- priča Mirsad.

Sigurnost na prvom mjestu

Što se tiče pića, posada može popiti jedno piće, čašu vina ili pivu, a ako su preko dozvoljenih promila mogu izgubiti posao. Imaju iznenadne provjere, kontrole. Testira se na drogu i alkohol. Ako je neko pozitivan, gubi posao.

- Ne smijemo piti jer je sigurnost na prvom mjestu. Ja sam glavni za evakuaciju, ako dođe do nečega onda ja sa kapetanom, uz direktnu komunikaciju oko cijelog postupka, radim evakuacije putnika. Svaki od nas ima svoj zadatak u slučaju opasnosti- kaže Mirsad.

Kad smo kod opasnosti, kaže nam da oluju nikada nije doživio. Sjeća se samo da je prije 20 godina na Aljasci, na otvorenom moru i manjem brodu od ovoga, valjalo, bilo je strašno, ali srećom nisu se potopili. Pojašnjava nam da je ovaj brod na kojem trenutno putujemo pravljen tako da se može nageti 40 stepeni a da se ne prevrne, sastoji se iz sedam “komora” tako da, ako voda prodre u jednu, ona se zatvora a brod i dalje plovi, ne može se tako lako potopiti.

Mirsad nije brojao koliko je vožnji brodom do sada imao. Zna da je obišao sve zemlje osim Australije, Japana, Kine, Novog Zelanda i Antarktika. U svom dugom radnom vijeku promijenio je samo dvije kompanije. Ovdje, u kojoj trenutno radi, mu je odlično i kaže da nije bilo razloga da to mijenja.

Pitamo ga je li prestižno “raditi na strancu”, kako se to kod nas u narodu kaže.

- Jeste. Zapravo, zavisi šta radiš. Raditi na trgovačkom brodu gdje su kontejneri ili rasuti tereti, poput pšenice, naprimjer, ili željezo, to je težak posao. Pravi pomorci su ti koji rade na teretnim brodovima, po mjesec, dva su na moru. Mi smo mali grad koji plovi, tu su restorani, barovi, … svaki dan smo u drugome portu- objašnjava nam.

Tri mjeseca je na brodu, dva na odmoru. Najmanje 10 sati dnevno rade članovi posade a sve preko toga se plaća kao prekovremeno. Za menadžere nema prekovremenog, rade nekada i po 12, 13 sati.

Mnogi mladi ljudi žele da rade na kruzeru pa nas zanima smijemo li reći kolike su plate.

- To se ne smije znati, ali u svakom slučaju dovoljno se zaradi. Ako je prosječna plaća u BiH, naprimjer 500 eura, ovdje može zaraditi 2 ili 3 puta više. Zavisi zapravo od pozicije, ima nas oficira kojima je mnogo, mnogo više. Za sve koji rade besplatna je hrana, uniforma, obuća, dobiješ čak i prašak za pranje robe, internet, odnosno WhatsApp da mogu zvati kući, poslati poruke i javiti se, ne za mreže i profile. Kad idemo kući, kompanija plaća let do kuće i od kuće nazad na posao. Dobijemo garantno pismo da idemo raditi. Naši konobari rade osam mjeseci, a onda dva mjeseca idu kući, onda opet tako. U ovom našem dijelu, u ovisnosti od pozicije, radi se po šest mjeseci, četiri i tri mjeseca- to je u hotelskom dijelu, to smo mi. Ja radim tri mjeseca pa odmor- pojašnjava Mirsad.

Penzija, unuka i Dubrovnik

Supruga je umrla prije 13 godina i Mirsad se sjeća svog boravka kući dok je bila živa:

- Bilo nas je četiri para, svi dobro situirani, i kad dođem idemo po restoranima, idemo kopnom, gradovima i selima, idemo na janjetinu, teletinu, vino, bevandu, kupimo friške ribe, gledamo utakmice… To je ljepota!- kaže on pa dodaje:

-Tokom godina na brodu čovjek izgubi kontakt sa prijateljima, sa društvom, kad dođeš doma ti si stranac, sad je lakše, ali prije … bez obzira što čitaš, izgubiš taj kontakt sa ljudima, ti si novi, ti ne znaš šta je zafrkancija koja je nekad bila među nama, izgubi se pa ne znaš da li se zafrkavaju. Imamo taj smisao za humor, drugačiji smo. Kad sam doma družim se sa prijateljima, a dobio sam i unuku pa šetamo. Uživancija!- kaže Mirsad pa dodaje:

Otisak unukine nožice

- Volim kupovati lijepe stvari kad negdje pristanemo i to mi je jedini trošak. Ostalo mi je sve ovdje besplatno. Situirali smo se radeći, kćerka ima svoj stan, ja svoj, imam uštede, uspio sam da može i unuka trošiti- ponosno ističe naš sagovornik.

Ostalo mu je još dvije godine na brodu pa penzija i bonus od kompanije. Onda unuka i Dubrovnik. Do tad, održava kondiciju, jede mnogo voća, povrća, badema, pije čajeve, prije 25 godina je prestao pušiti.

Dok razgovaramo približavamo se meksičkom otoku Cozumel a onda nastavljamo plovidbu do Tampe u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se krstarenje i završava. Mirsad i njegova posada se nakon toga odmah vraćaju u Panamu po nove putnike, kroz Panamski kanal, ista tura, samo će umjesto u Tampi putovanje završiti u najjužnijoj tački SAD-a, u Key Westu.

Naša grupa predvođena vlasnicima agencije M97 tours, Merhunisom i Adom Kaljancem, nastavlja put za Miami, Floridu.

Tekst i foto: Mevlida Novalić