Piše: Ekrem Tinjak

Foto: Haris Čalkić

Nema baš niti jednog Konjičanina koji danas neće euforično i ponosno izjaviti: Ništa se ljepše Konjicu nije moglo desiti od vraćanja u život Kamene ćuprije preko Neretve.

Nevjerovatno je koliko je ova nova starina nadglasala sve životne, političke, egzistencijalne i druge probleme u ovom hercegovačkom gradiću. Takva opčinjenost Konjičana ćuprijom graditelja Haseći Ali-age, slobodno se može reći, graniči sa mitomanijom. U to se može uvjeriti svako ko svrati u Konjic. Šta je to tako strasno u priči oko konjičke ćuprije?

DRVENI I KAMENI: Pouzdano se zna, a i pronađeni su ostaci u Neretvi, da je 50-ak metara ispod mjesta današnje ćuprije bio drveni most kojeg je sagradio Mehmed-beg Karađoz. Legenda kaže da je tadašnji osmanski visoki dužnosnik Haseći Ali-aga, koji je u 17. vijeku živio u Blagaju, prelazio drveni most na konju. U jednom trenutku noga Ali-aginog konja propala je kroz drvene daske. To je bio znak Haseći Ali-agi da drvenog mosta u Konjicu više neće biti. Novi, iznenadni, posao dobio je majstor Hadži Balija. I, 1682. godine na Neretvi se ukazao most sa šest lukova, dug 80 i širok pet metara.

PIONIRI WERMACHTA: Konjička ćuprija je više od 300 godina hvaljena kao jedan od najljepših mostova u Bosni i Hercegovini, pa i šire. Tako lijep i vrijedan most nije se učinio Nijemcima 3. marta 1945.godine. Tog dana su se Njemačke jedinice pred partizanima povlačile iz ovog grada. Estetski doživljaj mosta, posebno, nisu imali pripadnici Pionirske jedinice 3.bataljona 70. grenadirskog puka Wermachta. Oni su postavili eksploziv i gledali kako se most urušava u Neretvu.

SLIKU TVOJU LJUBIM: - Iako je most bio srušen, on je i dalje živio svoj život kao da je tu – kaže Dženan Kovačić, arhitekt, vlasnik firme Plan Konjic i član Udruženja za zaštitu kulturo-historijskog naslijeđa Konjica. Objašnjava kako je sve vrijeme, u svim Konjičanima, živjela nada i želja da će im se most kad-tad vratiti. I dok su čekali povratak, oni su ga slikali, pisali priče i knjige o njemu, opjevavali ga u pjesmama... Još 1977. godine regionalni Zavod za zaštitu spomenika u Mostaru izradio je idejni projekat rekonstrukcije mosta. Zanimljivo je i da je svaki prijedlog na konkursu za grb Općine Konjic, i prije i poslije rata, imao kao osnovu staru ćupriju. Safet Hebibović, vlasnik knjižare i kafea Palermo, te neslužbeni hroničar Konjica, tvrdi da ima preko 200 razglednica iz austrougarskog perioda na kojima je slika Ćuprije.

KNEDLA, SEDRA, KREČNJAK: Kada je turska Vlada odlučila da obnovi Stari most u Mostaru, Konjičanima je stala knedla u grlu. Koliko im je bilo drago zbog Starog mosta, toliko im je bilo teško što je njihov most još pod vodom. Ljudi, iz gore spomenutog udruženja, su ipak učinili nešto. Napisali su pismo njemačkom i turskom ambasadoru i zamolili ih da pomognu, ako mogu. Turci su pozitivno odgovorili i, kao prije nekoliko vijekova, ponovo se prihvatili graditeljskog posla. Zajedno s Općinom Konjic iz kese su izvadili oko pet miliona KM. Radnici firme ER-BU- ISSAN, nakon što su sagradili mostarski most, 2005. godine su spakovali kofere i krenuli put Konjica. Odmah se počelo sa vađenjem sedre iz obližnjeg sela Džajići i krečnjaka iz konjičkog naselja Bijela i kamenoloma Salakovac. Most se počeo dizati.

FANATIZAM,...: - Kakvi su samo majstori ti Turci. Povazdan nešto kuckaju, dižu, prenose, režu i sve to bez ikakav srkleta – hvali Turke penzioner Junuz Korić. On tvrdi da svaki dan dođe na most i na njemu provede najmanje dva sata. I nije jedini. Kada smo s njim razgovarali, na mostu, osim majstora i radnika, bilo je bar dvadesetak vidljivo radoznalih građana Konjica. Ima i onih fanatičnijih. Recimo, tavlar Zoran Krežić, koji kaže:- Pa, ja imam preko 2.000 svojih fotografija o gradnji Ćuprije. Kada su prvi dan majstori digli skelu, ja sam počeo sa slikanjem.

FANATIZAM, I SAMO FANATIZAM: Da i od fanatika ima većih fanatika pokazuje primjer Ermina Mustafića, po zanimanju mašinca. Kaže da je ljubitelj starina, mostova, mahala, sokaka... - Gledao sam Stari most, na Drini ćupriju i sanjao našu ćupriju. Molio sam Allaha da se ponovo pojavi – priča Mustafić. Ali, njegova vezanost za Ćupriju ima druge razloge. Kaže da je nakon rata bio sa suprugom u Njemačkoj. Četiri godine nisu mogli imati djece. Ali uz pomoć izvjesnog Turčina po imenu Arslan, koji je u Njemačkoj imao ginekološku ordinaciju, njegova žena je zatrudnjela. Ermin je zbog toga imao strašnu želju da se na bilo koji način oduži Turcima. I kada su se pojavili u njegovom rodnom gradu, on se sam preporučio da im pomogne - bilo šta. I, neumorno pomaže već četiri godine. Iz dana u dan. – Gotovo sav kamen sam dovukao na kamionu i dizalicom ga spustio na ćupriju. I ono što mi posebno znači jeste činjenica da se za ove četiri godine niko nije povrijedio radeći na ćupriji – objašnjava Mustafić. On dodaje da je ovaj most za njega mjesto koje spaja Bosnu i Hercegovinu, i patriotski izjavljuje kako želi da mu država bude lijepa kao konjička ćuprija.

KONJIC U SRCU: I Turčin Ozbeyin Aksoy, koordinator između turske Vlade i Općine Konjic, ne može da se načudi predanosti Ermina Mustafića. Ne može ni da se načudi Konjičanima koji su, dok se most radio, majstorima donosili janjetinu i ostale mesne delikatese. - Poštar Emin, čovjek skromne plaće, jedne prilike je počastio sve radnike sokom – sjeća se Aksoy. I on ima poseban odnos prema mostu: - Kada god ga pogledam, vidim 300 godina unatrag. Zamišljam kako su ga tadašnji graditelji bez današnje tehnologije gradili. I čudim se.

Aksoy kaže da mu zbog gradnje mosta i ljudi iz Konjica srce kuca za ovaj grad. I zato sebe vidi u budućnosti u Konjicu. Čuo je da će se otvoriti tursko-bosanski centar u kojem bi i on mogao naći egzistenciju i ostati u ovom gradu da živi.

NEKO DRUGO LICE: Ćuprija jednostavno mijenja fizionomiju grada Konjica. Sada ona dominira gradom. Isprovocirala je i uređenje obala Neretve, ali i vraćanje ambijentalne arhitekture. – Plan je izgraditi, s obje strane ćuprije, stare dućane, vratiti staru čaršiju i time dah prošlosti. U sve će se uklopiti i spomen kuća Zuke Džumhura – kaže arhitekta Dženan Kovačić. Konjičani, zbog svega rečenog, priča Safet Hebibović, kažu: Stari most u Mostaru je najpopularniji, višegradska ćuprija najveća, a konjička najljepša.

TURSKI PEČAT: S Osmanlijama je zvanično počelo. S Turcima će zvanično i završiti. Ćuprija će zvanično ponovo oživjeti kada svečanu vrpcu presiječe turski premijer Recep Tayyip Erdogan. Taj čin bi se trebao desiti na dan Općine Konjic 16.juna.

Mitovi i legenede

KANTONALNA: Most je tako projektovan da kada stojite na jednom kraju drugi kraj ne vidite. Tako nekadašnji grešnici nisu mogli vidjeti ima li s druge strane onih što bi ih rado uhapsili. Posebno je to bilo aktualno kada je lijeva obala Neretve pripadala Bosanskom sandžaku, a desna Hercegovačkom. Mnogi kriminalni likovi iz tog vremena slobodu su vidjeli na drugoj obali.

TAVLAŠKA: Konjički tavlaši, koji za sebe suvereno izjavljuju da su dunjalučki šampioni, imaju i svoju priču vezanu za ćupriju. Zoran Krežić, kaže: - Na mjestu gdje se sastavlja most, te davne 1682, odigrana je i prva zvanična partija tavle. Istorija ne bilježi ko su bili prvi igrači, ali bilježi da je nagrada za pobjednika bila šerpa paluze (voćna slastica slična želeu).