U blizini poznate Aleje ambasadara u Sarajevu, na površini od oko petstotina kvadratnih metara, nalazi se neobičan objekat - ne toliko po svojoj vanjštini koliko po onome što krije u svojim njedrima: autentične replike stećka iz Radmilje, čuvenog Sebilja, trodimenzionalno porodično stablo dinastije Kotromanića, minijatura bosanske avlije... mali i autentični svijet bogate i duge bosanske istorije koji u ovom prostoru već dugi niz godina polako, dio po dio slaže Džemal Šurković, čovjek koji je sve ovo i osmislio

Piše: Zdravko Čupović (zdravko@startbih.info)

Kotromanići bdiju nad hiljadu godina Bosne

Duže od sedam godina, ne žaleći ni vremena, ni novca, ni ličnog truda Šurković polako i detaljno, realistično i autentično na petsto kvadratnih metara restaurira i slaže dijelove bogate i duge bosanske istorije.

- Htio sam da napravim nešto autentično u ovoj državi, nešto trajno. Nešto za sve one koji ne znaju šta je Bosna i koji za Bosnu znaju samo putem ratnih izvještaja ili kroz Dejton. Kada dođu ovdje vidjet će da je ovo država koja je stara više od hiljadu godina. Ovo je za sve one koji negiraju ili one koji ne znaju da nauče da je Bosne bilo i da će je biti još dugo poslije nas. Osim toga, ovdje je prikazana i multikulturalnost koja je na ovim prostorima prisutna vijekovima. To potvrđuje i Povelja Kulina Bana, Ahdnama... - pojašnjava nam Šurković prije nego će nam otvoriti velika muzejska vrata, napravljena od marbel drveta izrezabrena alhambra vezom koji potiče iz turske i jevrejske kulture.

Koliko god fascinatna bila sama vrata, ona su samo drvena membrana koja dijeli spoljni i uglavnom nemarni savremeni svijet, od fascinantnog Džemalovog istorijskog vremeplova kojeg godinama pravi.

Već po ulasku i stupanju na ugravirani bosanski ćilim na podu, kao u dječijoj bajci pažnju vam brzo odvlače drugi eksponati. Prvi je svakako dvije i po tone teška replika stećka iz Radimlja kojeg jednostavno ne možete da ne dotaknete.

Njemu ćete se zapravo detaljnije vratiti nešto kasnije, jer prizor sa desne strane ostavlja bez daha i one koji znaju kontrolisati svoje emocije.

Sedam i po metara visoko trodimenzionalno Porodično stablo dinastije Kotromanića, sa slikama svih članova te grbom i slikom grada Bobovca izaziva duboko strahopoštovanje. Samo jedan pogled na ovaj eksponat govori više o istoriji Bosne nego mnoge pisane riječi. Kao što su nesporno i zaslužili, krunisane glave Kotromanića sa visine nadgledaju svaki kutak Muzeja.

Nakon nekog vremena u ovom objektu shvatit ćete da vam se pogled nesvjesno vraća na ovo drvo sve vrijeme vaše posjete i obilaska .

Zidovi kompletne desne strane Muzeja rezervisani su za crno-bijele fotografije starih bh. gradova, a niz se završava kolažom sakralnih objekata grada Sarajeva, među kojima su Careva džamija, Katolička katedrala, Jevrejska sinagoga i Saborna crkva, koje ujedno oslikavaju i multietničku istoriju grada.

Multietničko ašikovanje ispred Sebilja

U nastavku se nalazi replika čuvenog Sebilja, iza kojeg je i minijatura bosanske avlije sa krovom od čerpića i starim olukom. Dva noseća stuba u centralnom dijelu ukrašeni su motivima bosanskih rukotvorina i bosančicom.

Jedan dio Muzeja je izdignut i do njega se dolazi stepenicama. Na zidovima ovog dijela dominiraju uvećana dva, možda i najvažnija, dokumenta u našoj istoriji: Povelja Kulina Bana i Ahdnama, najstariji pisani dokument o ljudskim pravima.

Opšti prikaz istorije u izdignutom dijelu Muzeja se završava vratima koja vas zapravo uvode u autentičnu bosansku kuću.

- Soba je puna tradicionalnih rezbarija po kojima je Bosna bila poznata, a u starim bogatim bosanskim sobama se najviše koristilo trešnjino drvo. Ovdje imamo starinske ormare, komode, peškune, rezbarene stolove, kaljevu peć... Imamo i starinsku vješalicu koja je stara 150-200 godina, kao i ogledalo slične starosti. To nisu replike već originalni komadi. Među antikvitetima je i jatagan iz tog doba, ali prostoriju ne namjeravamo pretrpavati stvarima. Predmete sam nabavljao po cijeloj BiH. Rezbarije sam uzeo u jednoj staroj bosanskoj kući koja je bila predviđena za rušenje. Mi smo pokupavali sve što nam je odgovaralo, a od toga smo pravili lustere, minderluke tako da rezbarija ostane vječna. Dosta toga je nažalost uništeno u ovoj državi, neki su bacali, neki nisu ni prepoznali vrijednost i značaj, dok su neki prodavali u bescijenje - kaže Šurković.

Na radovima je već godinu dana angažovan akademski vajar Admir Halilović, a najviše vremena, kako kaže, do sada je utrošio na patiniranje.

- Sada trenutno radim dvije instalacije. Prva je, pored replike sebilja, gdje će biti djevojka u staroj srpskoj nošnji koja sipa vodu sa sebilja i momak u katoličkoj nošnji koji stoji, gleda je i udvara joj se. Pored njih će biti i mali dječak Jevrej koji se vozi na starom drvenom romobilu. Druga instalacija u bosanskoj sobi koja je autentična muslimanska, bit će dedo koji sjedi na peškunu, mota škiju, a pored njega nana stoji, drži džezvu u ruci i sipa mu kafu u fildžan. Pored toga, sada uvodimo i vodu ispod našeg Principovog mosta. Miljacka će teći, praviti slap i cirkulacijom se ponovo vraćati - otkriva nam Halilović.

On dodaje da je, uprkos velikom vlastitom iskustvu, i za njega ovo predstavljalo veliki izazov.

- U BiH generalno ima malo stručnjaka koji rade baš ove stvari. Alat je uglavnom isti kojim se inače služim, ali sam se morao dobro posvetiti izučavanju istorije zbog autentičnosti - priznaje Halilović, koji će biti i menadžer objekta.

Ambasadorske pločice

U Muzeju je već dugo vremena prisutna neobična tradicija da svaki ambasador u BiH zalijepi pločicu sa svojim imenom na jedan od potpornih stubova.

- Svaki ambasador, koji dođe u Sarajevo, dođe i u Muzej, pogleda istoriju Bosne, zalijepi svoju pločicu i ona ostaje trajno. To je krenulo za vrijeme tadašnjeg načelnika Fehima Škaljića, koji je bio inicijator cijele ideje Aleje ambasadora. Nakon sadnje drveća u Aleji, on je onda počeo dovoditi ambasadore i ovdje da vide objekat. Tada je nekako i krenula tradicija postavljanja pločica. Do sada je oko 100 ambasadora stavilo svoju pločicu - kaže Šurković.

Kotromaniće pravili tri mjeseca

Očekivano, izrada stabla Kotromanića predstavljala je najsloženiji dosadašnji poduhvat.

- Najkompleksnije za uraditi je bilo Bosansko drvo kraljeva, jer je visoko 7,5 metara i u tri je dimenzije. Radili smo ga od dva hrasta, a teško je više od 2,5 tone. Sjekli smo ga u komadu, pravili iz segmenata tako da djeluje kao da je ovdje niklo. Ispod hrasta je stavljen kamen na kojem je ucrtan grb Kotromanića. To smo radili tri mjeseca. Konsultovali smo naravno i dr. Envera Imamovića, koji nam je dozvolio da napravimo repliku njegovog stabla Kotromanića. On je bio oduševljen idejom. Složen poduhvat je bio i stećak, koji je također težak 2,5 tone. Nije se ništa moglo dizalicom raditi već sve ručno, na mišiće - kaže Šurković, koji i ovom prilikom ističe zahvalnost mnogim prijateljima koji su mu pomogli u ovom zaista istorijskom poduhvatu, a posebno izdvaja pomoć i podršku rahmetli Nusreta Čauševića.

- Mnogo je naravno i pohvala, ali ponajviše pamtim prijatelja Stanka Nuića koji mi je rekao: „Džemo, ti ćeš biti poznat i popularan tek kad umreš jer će društvo možda tek tada shvatiti značaj ovoga što si uradio“ - dodaje Šurković s osmijehom.

Za nadati se, međutim, da će se značaj Muzeja prepoznati puno prije, a tome će svakako doprinijeti i stvaranje istoimene nevladine organizacije koja će, prema Šurkovićevim riječima, baštiniti istoriju i demokratiju. Na njenom čelu će također biti Admir Halilović.