Na 1.000 metara nadmorske visine, stotinjak kilometara od Sarajeva, na obroncima Romanije nalaze se Borike, jedina ergela u BiH, osnovana 1895. godine.

Stotinjak prekrasnih arapa i brdskih bosanskih konja, uzgajanih za priplod, trke i rekreativno jahanje, ovdje gospodare prekrasnom prirodom koja hrani dušu i krv.

Podsjećanja radi, Borike su u bivšoj Jugoslavije postale poznate po tome što je Bijelo dugme, uživajući u prirodi, svoj drugi album u cjelini pripremilo na ovom lokalitetu. Danas ovo mjesto, istina, nema tadašnji sjaj, ali ima veliki potencijal.

- Ma prije rata nismo imali dovoljno konja koliko je ljudi dolazilo. Danas rijetko ko dođe osim s proljeća, kada stignu djeca u okviru škole u prirodi. Nema reklame, polako se ovo mjesto zaboravlja, ali svi koji žele kupiti dobrog konja nađu put - priča upravnik ergele Radimir Vučak Raša i napominje da su sadašnje mušterije direktor izdavačkog preduzeća iz Sarajeva, pa jedan advokat, vlasnik jednog manjeg hipodroma...

Ergela Borike je privatizovana i djeluje u okviru preduzeća Agrokombinat. Opslužuje je sedam ljudi koji su prošle godine dobili samo tri plate. No to na ovom mjestu ne zaustavlja život.

- Početkom aprila nam se oždrijebilo nekoliko kobila, a narednih dana očekujemo još par ždrebadi. Biće prelijepo u maju kada pašnjaci budu puni mladih životinja - priča Raša. Kaže da voli konje, da su pouzdani i da sve razumiju.

- S konjima je, brate, najlakše i svi mi koji ovdje ostajemo i bez plate, ostajemo iz ljubavi prema njima – priča Raša.

Ergela je dugo pripadala preduzeću UPI, što je skraćenica od Ujedinjenja poljoprivreda i industrija, a danas je to samo beznačajni natpis na jednoj od štala i uposlenici u šali objašnjavaju da je to skraćenica od Uzmni pare i idi. No, uskoro bi ova ergela trebali postati članica Svjetske asocijacije uzgajivača arapskih konja čime bi vrijednost arapa sa Borika porasla i deset puta.

Raša kaže da za sada nema prodaje ovih konja jer ih je u ergeli svega 40-ak i uprava čeka da ovaj broj naraste na 70 ili 80. Do tada oni bezbrižno gospodare ovim prirodnim prostranstvima.

Slučajni ili namjerni gosti uživaju u jahanju i provjeri snage ovih životinja, a za najmlađe jahače nabavljena su i dva atraktivna ponija.

Uz ergelu se nalazi i mali hotel Borike. Domaći krompir, kajmak i rakija su samo neke od đakonija u kojima je moguće uživati nakon jahanja.

Na Borikama stih lijepa je ova zemlja, meni najdrža nije samo stih nego činjenični opis.

Istini za volju, sve ovo može biti mnogo ljepše i oku ugodnije, pa je nejasno kakav je interes privatnih vlasnika da zupuste ovo zemaljsko blago od kog bi svako drugi napravio barem evropsku, ako ne i svjetsku turističku atrakciju.

Dva roda „bosanaca“, četiri „arapa“

Ždrebad-mužjaci ime dobivaju po ocu, a ženke po majci.

U Borikama žive dva roda pastuha - bosanaca: Miško i Barut, te šest linija ženki ili kobila: Zorka, Lasta, Una, Morina, Iskra i Vidra. Arapi su pak dijele kroz četiri roda: Siglavi, Lenkosan, Gazal i Sabih, a ženke u pet linija: Kadina, Elhafi, Luna, Hamdani i Obajan.

Konji se dijele i po boji, pa je dorat žut ili smeđ, sivac svijetlo siv ili skoro bijel, vranac crn, kulaš siv i bijelac – bijel.

Borba do smrti za kobilu

U stadu konja, pastuh u stadu uvijek čuva ženke. Ako naiđe neki drugi pastuh - boriće se do smrti i onaj ko pobijedi nastavlja da brine za stado.