Momci, šta ćete piti, pita nas ljubazni domaćin Branislav Vučurović Vučko na ulazu u rafting kamp u mjestu Brštenovica u susjednoj Crnoj Gori.

- Imam dobrih rakija, loze, kruške, šljive i dobrog vina - nudi nas Vučko, penzioner koji je nekad radio u Elektroprivredi Crne Gore.

Čudesna Brštenovica

Sada, kako nam reče, voli provoditi vrijeme u prirodi, a kamp u Brštenovici na rijeci Tari je kao stvoren za to.

Kanjon rijeke Tare dubok je 1.330 metara i drugi je po veličini u svijetu, iza čuvenog Grand Canyona u Arizoni, koji je dubok 1.600 metara.

Kanjon Tare jednim svojim dijelom, nekih tridesetak kilometara, pravi prirodnu granicu između BiH i Crne Gore.

Ipak, sam dolazak do Brštenovice je priča za sebe. Prelazak državne granice na graničnom prelazu Šćepan polje je podsjećao na komične scene iz antologijskog filma Ko to tamo peva.

Radnici koji popravljaju stari drveni most koji djeli dvije države, naoružani sjekirama i motorkama mijenjaju istruhle daske, ne obraćajući pažnju na nas kao da nas i nema, a mi na pola ne baš sigurnog mosta stojimo i čekamo da se neko smiluje i pusti nas da prođemo.

Kad su se, najzad, smilovali, nastavljamo dalje ka odredištu, a kako nam rekoše, Brštanovica je jedno od najatraktivnijih polazišta sa kojeg se organizuje vrhunsko avanturističko splavarenje koje ljubiteljima ekstremnih sportova i onima koji posjeduju višak adrenalina predstavlja pravo zadovoljstvo.

Pravimo kratke pauze na makadamskom putu do tamo, da bi uživali u pogledu na Taru i okomite strme litice koje je usjekla praveći svoj kanjon.

U Brstanovićima nas Vučko upozorava da se vozilom ne spuštamo dalje jer ćemo se zaglaviti, pa će nas on morati čupati kao i mnoge koji precijene mogućnosti svojih ljubimaca na četiri točka.

Voda kao ogledalo

Pošto smo malo okasnili, teren ne poznajemo, a nismo se nikome ni najavili, Vučko nam sam nudi da nas pobliže upozna sa ljepotama Tare i njenog veličanstvenog kanjona.

Svojom Ladom Nivom nas prebacuje do najdalje tačke do koje se može doći terencem. Dalje nas vodi pješačkom stazom koja ide uz samu rijeku do oštećenog visećeg mosta koji nije u funkciji, ali se, za nevolju, može preko njega.

Ono što vidimo fascinantno je, iako je to samo jedan mali dio ljepote koji ovaj kanjon skriva od pogleda sve dok ne stignete u njegove dubine.

Tara je tih dana bila mutna zbog obilnih kiša, ali je inače njena boja smaragdno zelena.

- Možete se ogledati u njoj - tvrdi Vučko.

Cijelim svojim tokom u Taru se ulijevaju velike količine vode sa brojnih izvora, neko je prebrojao da ih je 65, te stvaraju vodopade i kaskade nestvarne ljepote. Većim dijelom je ova rijeka toliko čista da se slobodno može piti.

Uz stazu kojom se krećemo nailazimo na mjesto gdje se uz okomite litice obučavaju alpinisti i gorske službe iz nama susjedne države.

Ovaj dio kanjona Tare ima najveći visinski pad, a tu se nalazi i najviše brzaka. Tačno ih je dvadest jedan od ukupno pedeset. Najatraktivniji su oni u Pećinama, zatim brzaci Ćelije i Vjenkovački brzaci.

Poskok, fakat, skače

Kanjon sam po sebi osim divljenja izaziva i strahopoštovanje.

U svojoj mladosti naš vodič Vučko dosta je, priča nam, svog slobodnog vremena provodio sa društvom u kanjonu Tare i spuštao se njenim brzacima bezbroj puta drvenim splavovima ili gumenim čamcima koje su, veli, u tipičnom crnogorskom maniru skrivali poslije jer im je bilo mrsko vraćati ih.

Kada je, pak, riječ o fauni, u kanjonu Tare nema čega nema.

- Eto baš tu gdje ti stojiš, prije dvadesetak dana smo vidjeli poskoka... Ko kaže da ne može skočiti. Zmija je sa tog kamena skočila pokušavajući pobjeći kada je jedan moj prijatelj umalo stao na nju. Poskok nije stigao daleko - konstatuje Vučko.

Vraćamo se istim putem na mjesto gdje smo ostavili Vučkovu Nivu, a naš domaćin je sve uporniji da ostanemo na konaku kod njega. Kako reče, ima se gdje noćiti, nešto za prezalogajiti, a i popiti.

Dolazimo do svog auta, a Vučko, još jednom, za svaki slučaj, poziva da ostanemo. Neki drugi put obavezno... Što se mora nije teško, a mi moramo nazad.

Suza Evrope

Rijeka Tara poznatija kao Suze Evrope, najduža je rijeka u Crnoj Gori, a duga je 144 kilometra.

Nastaje na obroncima planine Prokletije ispod Komova od rijeka Opasnice i Veruše, otapanjem snjegova i sezonskih kiša.

U Šćepan Polju u blizini granice sa Bosnom i Hercegovinom se sastaje sa rijekom Pivom i čini rijeku Drinu.

Tara je usjekla kanjon dug 78 kilometara, a dubok 1.330 metara.

Kanjon Tare je jedna od 25 najznačajnih svjetskih prirodnih znamenitosti i kao izuzetan ekološki rezervat pod zaštitom je UNESCO-a od 1997. godine.

Rijeka je svoje ime, po jednoj verziji dobila po nekoj ilirskoj kraljici, dok dugi tvrde da je nazvana po ilirskom plemenu Autarijati, koje je živjelo u njenom slivu.

Po trećim izvorima, Tara je staroindijska riječ koja znači Silovito jaka snaga.