Kada se bosanska država u 14. vijeku počela razvijati i proširivati, grad Kraljeva Sutjeska i obližnji Bobovac, bili su sjedište državne vlasti. Kraljevi Tvrko, Stefan Ostojić, Stjepan Toma i drugi bosanski vladari , stolovali su u ova dva grada, koja su bila poprište važnih događaja u povijesti Bosne. Bobovac su nazivali “naše stolno mjesto”. Kakav je bio značaj Sutjeske i Bobovca u 14. i 15. vijeku možete pogledati u tekstu iz 1903. godine, objavljenom u časopisu "Nada" pod nazivom “Naši gradovi”, a arhiv štampanih izdanja novina i časopisa koji su izlazili i izlaze u Bosni i Hercegovini brižljivo skuplja i objavljuje Infobiro, digitalni arhiv Mediacentra Sarajevo . 

A evo šta o Kraljevoj Sutjesci i Bobovcu piše u časopisu "Nada":

Na južnom podnožju brda Teševa, u sredini doline, koju zatvaraju brda Brojšinovac i Vučija jama, leži varošica Sutjeska, koja je od starine slavna u bosanskoj povijesti. Više same varoši, na lijevoj obali rijeke Trstionice, koja njome prolazi, vidi se podor stare crkve sv. Grgura, koju je po predaji sazidao ban Stefan Kotromanić. Nablizu, uz potok Urvu, druge su ruševine, za koje narod veli da su nekoć bile kraljevski dvor, a nešto niže, u gustom hrastovom gaju, zaklonjenom s jedne strane brdom Ježevicom, s druge Hridom, stoji manastir sv. Ivana Krstitelja, najstariji franjevački manastir u Bosni, komu se postanje stavlja u doba kada su franjevci prvi puta došli u Bosnu. Osim toga bijaše u srednjem vijeku u Sutjeskoj manastir redovnica sv. Klare, a na Trstionici blizu Sutjeske drugi kraljevski dvor „Trstionica“, koji se spominje za Tvrtka I. i Dabiše.

Danas je Sutjeska neznatna, ali nekoć je gledala slavnih dana, a njome se nekada prosipao sav sjaj srednjovjekovnog dvorskog života. Kada se bosanska država počimala razvijati i proširivati, bijaše Sutjeska i obližnji grad njen, Bobovac, središte državne vlasti u Bosni. Za banova bijaše tu banski dvor (curia bani), a za doba kraljeva često se ona zove „kraljevskom Sutjeskom“. Tvrtko je izmjenice stolovao u Sutjeskoj ili u Bobovcu, a tu je izdao cijeli niz državnih listina koje su važne u povijesti Bosne. Spomenut ćemo samo ugovor od god. 1385., sklopljen s ugarskim palatinom Nikolom Gorjanskim i s ugarskim kraljicama Marijom i Jelisavom, te onu povelju od god. 1390., kojom on, na vršku svoje moći, potvrđuje prava i povlastice Šibenika, Brača i Splita. I njegov nasljednik Dabiša, pa i njegova udova Jelena (Gruba), stolovahu u Sutjeskoj. Ostoja se često tu nalazio, a kad bosansko plemstvo na nj ustade, zatvorio se u Bobovcu.

U Sutjeskoj događale su se mnoge važne zgode u povijesti bosanskoj. Kad bi dolazilo koje poslanstvo, poklonilo bi se kralju obično u Sutjeskoj, a tu je i Tvrtko II. sklopio s mletačkim poslanstvom g. 1423. savez protiv cetinskog kneza Ivana Nelipića te se obvezao do sljedeće godine navaliti na Klis. Padom Bobovca (1463.) pala je i Sutjeska. Nekoć kraljevski grad postade selo, a samo manastir životario je u njemu i podržavao uspomenu na stare slavne dane.

Ali i taj manastir prepatio je za vrijeme osmanske vlasti dosta zala. Godine 1463. iz temelja ga razoriše. Sultan osvajač Mehmed II. izdade franjevcima glasovitu ahdnamu, kojom im jamči vjersku slobodu i slobodu zvanja, i tako se manastir opet pridignu. Godine 1524., za namjesnika Hasan-bega, razoriše taj manastir po drugi put. Na njegovim ruševinama sagradiše franjevci tek kolibu, a istom god. 1596. usmjeliše se da sagrade nešto veću zgradu. God. 1658. uništi ga opet požar, a 1664. sagradiše ga iznova. Od tog vremena često se manastir pregrađivao i proširivao, ali svaka ta promjena stajala je skupih novaca, što su ih franjevci morali da plate veziru i njegovim doglavnicima u ime „burunžije“ (dozvole).

Od zanimljivih starina koje se sačuvaše u manastiru, spomenuti je sliku kralja Tome i mali sarkofag, u kome se nalaze, kako kazuje natpis iz god. 1859., ostaci istoga kralja, preneseni amo iz jedne stare grobnice koja se našla pod oltarom stare crkve. Kako su dospjeli u Sutjesku ostaci toga kralja, koji je poginuo od ubojničke ruke na Bilajskom polju, koja bi se tradicija vezala na onu grobnicu iz koje su ove kosti izvađene, toga ne znamo; tek Farlatti zabilježio je da je ta grobnica kraljeva, a narod vjeruje da su one kosti kraljevske te ih s pijetetom čuva u crkvi.

Prešavši više Sutjeske drvenom ćuprijom Trstionicu, vodi nas put gore preko Poljanske rijeke u tijesnu poljansku dolinu, koja se mjestimice tako sužuje da je valjalo iz stijene isjeći stepenice, kojima se penje uz krš (takozvane Ljestvice). Prešavši taj tjesnac, dolina se širi, a na sastavku potoka Borovice i Miokovice, koji sačinjavaju Poljanski potok, ugledat ćemo strmu, krševitu kosu, a na njoj podor grada Bobovca. Ta kosa ogranak je planine Dragovice, a diže se strmim stijenama u više stepenica iz dola. Na vrhu nalazi se podor grada, koji narod zove gornjim gradom, a na stepenici pod njim podor je donjega grada.

Ostaci tog grada danas se slabo razabiru: zidovi oboreni rastrusili su se na buri i vremenu, gusta ih je šuma i grmlje obraslo, a samo mjestimice nadvisio je još koji komad bedema iz okolnog krša. U gornjem gradu razabire se još komad ćoška velike četveraste kule, u donjem prostrano, zidom opasano dvorište, a na sredini mu studenac. Ostali raspored nejasan je i ne da se lahko razaznati. Tek pomnijim istraživanjem i prekopavanjem mogla bi se pouzdano ustanoviti prvobitna osnova grada. Kako ga danas vidimo, svaki nam kamen govori da ga je nesmiljena neprijateljska ruka razorila, a ako je igdje još ostao kamen na kamenu, valja to pripisati tvrdoći kamena, koja se opirala razornoj ljudskoj ruci.

Taj grad Bobovac od starine je slavno mjesto, u kome su bosanski banovi i kraljevi najradije stolovali. Kralj Stefan Ostojić spominje u svojim listinama „slavni dvor kraljevstva mi u gradu Bobovcu“, a Stjepan Toma naziva Bobovac „naše stono mjesto“.

Sredinom XIV. vijeka bilježi povijest prvu slavnu epizodu koja se oko Bobovca odigrala. Ban Stjepan Kotromanić, slijedeći primjer oca svoga, išao je za tim da svoju banovinu što više proširi. Godine 1349. ote Srbima Travunju, kojom su do tada vladali knezovi srpski, te je pripoji svojoj mladoj državi, a car Dušan, da se osveti banu, provali s vojskom u Bosnu i pade pod Bobovac, koji je već onda bio glavno mjesto u Bosni. U Bobovcu bijaše i kći banova Jelisava, a car je nudio banu mir jedino pod uvjetom da mu dade Jelisavu za ženu. Ali u bana bijaše ponosa, te ne htjede da mu rođena kći bude plaća za mir, pa stoga odbi carev upros. Dušan stade Bobovac opsjedati da otme grad i Jelenu. Zaludu mu je bilo, jer je tvrdi krš na kojem stajaše Bobovac bio još tvrđi nego prkos bana bosanskoga, te ne klonu ispred srpske vojske. Dušanu je valjalo praznih ruku ostaviti Bobovac te se vratiti kući, a ban Stjepan Kotromanić izagna 1351. zadnju srpsku četu iz Bosne. Kći banova, Jelisava, koja je prezrela krunu Dušanovu, postade poslije žena Ljudevita, kralja ugarskog i hrvatskog.

Sinovac i nasljednik Stjepanov, Tvrtko, odabrao je Bobovac svojom prijestonicom; on je tu rado živio i izdao poviše listina, među inim i onu od g. 1375., kojom oslobađa Dubrovčane od poreza u Bosni. Za rata što ga je vodila početkom XV. vijeka stranka Ostojina i Tvrtka Tvrtkovića, zatvorio se Ostoja u Bobovcu. Hrvoje je opsjedao grad, u kojem se uz kralja nalazila žena mu Kujava i bosanska kruna (god. 1403.). Ostoja se spremao da bježi iz grada te se dogovarao s Dubrovčanima da ga dočekaju lađom u Drijevima i odvezu u Dubrovnik. I zbilja pođe mu za rukom uteći i doći u Budim pred Sigismunda, u koga isposlova da je poslao bana mačvanskoga Ivana Marotha na Bobovac da razbije Hrvojinu vojsku i izbavi kraljicu Kujavu i njenu djecu, koji ostaše u Bobovcu. Maroth rastjera Bošnjake i stavi ugarsku posadu u Bobovac, Vranduk i druge gradove niz Bosnu.

Ali kruna bosanska, koja se čuvala u Bobovcu, ostala je u rukama Ostojinim, koji ju je držao i onda kada je bio svrgnut, a Tvrtko II. zasio na prijestolje. Tek kada je Ostoja umro, a Tvrtko II. se po drugi put zakraljio, mogao se ovaj dati krunisati bosanskom krunom.

Za ove opsade Bobovca služahu kralju Ostoji osobito vjerno braća Radivojevići, Grgo i Vučić, a Ostoja ih za njihovu vjernost nagradio godine 1408. Kada je Tvrtko II. zasio na vlast, odabra i on Bobovac svojim stolnim gradom, a od državnih listina što ih je tu izdao osobito je spomenuti onaj začudni ugovor kojim nakon svoje smrti obećaje bosanski prijestol knezu Hermanu Celjskom (1417.).

Iza kralja Stefana Tome vidio je „kraljevski Bobovac“ i susjedna mu „kraljevska“ Sutjeska dosta sjajnih dana i mnoga poslanstva dubrovačka i drugih susjednih država. Godine 1444. izdao je onu listinu kojom slavnom junaku Sibinjaninu Janku, kao priznanje za njegova junaštva, daje godišnju plaću od 3000 dukata, a još godine 1457. stolovao je Toma pod kraljevskim gradom Bobovcem u Sutjesci. Tek sin mu Stjepan Tomašević ostavi Bobovac i prenese prijestonicu u Jajce, koje se od početka XV. vijeka počelo širiti i sticati sve veću važnost.

Koliko je bila dična prva pojava Bobovca u historiji, toliko je bila žalosna epizoda kojom Bobovac zaključuje svoju egzistenciju. Kada je, naime, godine 1463. silni osvajač Mehmed II. prešao Drinu da osvoji Bosnu, pade mu vojska pod Bobovac. Kralj je bio pošao u Jajce da okupi tamo vojsku oko sebe koja bi imala suzbiti Osmanlije, a u Bobovcu osta nešto posade pod zapovijedi kneza Radaka. Radak, nadajući se u turskoj službi svojoj sreći, i ne pomisli na obranu, već ponudi sultanu sam predaju grada. Sultan uze grad, a izdajicu dade, u ime plaće, strmoglaviti niz jednu stijenu u ponor, govoreći: kako li će Radak njemu služiti kad je svome rođenome vladaru bio izdajica.

Narod oko Bobovca još danas pokazuje onu stijenu pod kojom je izdajica našao plaću svoju, te je po njemu zove Radakovicom. Osvajači ne ostaviše u Bobovcu ni kamena na kamenu, već ga do temelja razoriše, a grad nestade gotovo s površine zemlje, te mu u daljnjoj povijesti Bosne nema više ni spomena. Ono malo podora što je još ostalo na onom pustom, strmom kršu, što se na buri i vjetru razasulo, tek je jedna od najsvetijih relikvija bosanskih, jer je svaki kamen tamo svjedok nekadašnje slave bosanske, ali i — rasula Bosne.

Izvor: NADA, 15.09.1903, autor Ćiro Tuhelka; Infobiro.ba)