Proteklog vikenda Stolac je bio središte turističkog, kulturnog i historijskog zbivanja u regiji. Ove godine, uz već prepoznatljivu manifestaciju Stolačka tarča, po prvi put se u organizaciji grada Stoca i Caritasa Švicarske organizirao i regionalni Fam trip – studijsko putovanje za turističke djelatnike i partnere iz Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, koji su kroz dvodnevni program upoznali sve dimenzije turističkog potencijala ovog hercegovačkog grada. Cilj putovanja je pozicionirati Stolac kao autentičnu i održivu destinaciju, bogatu kulturno-historijskim lokalitetima, prirodnim ljepotama, tradicijom i gostoljubivošću.

U petak, 23. maja program je započeo radnim sastankom i prezentacijom razvoja turizma u regiji, uključujući iskustva i primjere dobre prakse, a nakon toga uslijedilo je uključivanje u program manifestacije Stolačka tarča. Sudionici su imali priliku doživjeti atmosferu manifestacije iz prve ruke i upoznati autentične elemente lokalne baštine i identiteta.

Drugi dan program je započeo posjetom nekropoli Radimlja, uz stručno vodstvo ravnateljice JU Radimlja, Maje Lopin, koja je predstavila važnost i potencijal ove lokacije.  Sudionici Fam tripa nakon toga posjetili su ključne lokalitete – od nekropole Radimlja, antičkog Daorsona, nekropole Boljuni, lokacija kroz grad Stolac do jedne od, trenutno, deset ergela bosanskih brdskih konja u vlasništvu porodice Šutalo.

Stolačka tarča- Srednjovjekovni spektakl u Stocu

Manifestacija Stolačka tarča već deset godina privlači ljubitelje povijesti, avanturiste i turiste iz cijele regije. Ovaj jedinstveni sajam okuplja viteške skupine iz BiH, Hrvatske, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i drugih zemalja, koje kroz borbene prikaze, viteške igre, radionice i srednjovjekovne zanate oživljavaju duh prošlih vremena.

Uz viteške borbe i demonstracije srednjovjekovnog oružja, posjetitelji su protekli vikend mogli uživati u bogatom kulturno-zabavnom programu, tradicionalnoj glazbi, plesovima, kao i gastronomskim specijalitetima iz doba srednjeg vijeka.

S obzirom na svoju jedinstvenost i značaj, Stolačka tarča postala je prepoznatljiv brend Stoca i Hercegovine. Osim što svake godine privlači sve veći broj viteških skupina, događaj bilježi i rast posjetitelja iz regije i šire.

Radmilja

Prva stanica bila je nezaobilazna nekropola stećaka Radmilja, najpoznatiji lokalitet ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika u Hercegovini. Nekropola spada u najvrijednije spomenike srednjovjekovnog perioda u BiH. Karakteristike koje ističu njenu vrijednost su: brojnost primjeraka, raznovrsnost i zastupljenost svih osnovnih oblika, relativno visoka umjetnička kvaliteta izrade, bogatstvo dekoracija, reljefnih predstava i natpisa koji spominju povijesne ličnosti te sama njena dostupnost i smještaj.

Na nekropoli se nalaze 133 stećka, od kojih je 63 ukrašeno. Motivi koje možemo vidjeti na stećcima su viteški turniri, motivi oružja, ples, lov na jelene, stilizirani križevi, ljudske i životinjske figure, vinova loza. To su, kako kažu naši domaćini, predstave života pokojnika. Tu su još i tri kamena križa, od kojih jedan dominira nekropolom. Orijentacija stećaka u prostoru je istok-zapad , a smješteni su u polju okruženom stijenskim masivom čiji pravac pružanja prati pravac pružanja Dinarida. Na samoj lokaciji stećci su gusto složeni i nalaze se neposredno uz prometnicu.

-Radmilja potiče iz 15. stoljeća i najreprezentatvinija je nekropola s obzirom na broj crteža i motiva na samim stećcima. Imamo četiri vrste stećaka i tri podvrste; krstača, sljemenik, kutija ili sanduk, sarkofag; sljemenik sa podlogom, sanduk sa podlogom, sarkofag sa podlogom. Na Radmilji nalazimo sve navedene vrste stećaka. Korišteni su kao nadgrobni spomenici koji bi nam trebali ispričati priču o osobi kojoj je spomenik podignut. Lokacija stećaka podijeljena je na dva dijela zahvaljujući prometnici koja je napravljena za vrijeme austrougarske vladavine - započinje današnju priču Zlatko Papac, turistički vodič i jedan od naših domaćina.

U nastavku kaže da postoje razne teorije o stećcima, te da se često puta spominju bogumili.

-Ali, ako ćete mene pitati, ja bih naše stećke prije svega vezao za Crkvu bosansku i njen prelaz na kršćanstvo, i poslije i na islam, jer mi na stećcima možemo čak na određenim mjestima vidjeti da je otac sahranjen kao kršćanin, a sin kao pripadnik islamske religije- kaže Papac i dodaje kako je najdraži, najljepši ali i najpoznatiji simbol koji nam govori o kulturi Crkve bosanske  pripadnik naroda koji nas pozdravlja sa otvorenom rukom i suncem pored ruke.

-Govorimo o jednom jako otvorenom društvu već od 11., pa sve do 15. stoljeća.Ova nekropola je jedna od posljednjih u nizu, ako gledamo na period kad je rađena, jer 1464. dolaze Turci i ovdje se sve mijenja iz korijena, dolazi jedna potpuno nova civilizacija, kultura, religija. Taj simbol otvorenosti je ustvari dokaz da su takva visoko razvijena društva, otvorena društva koja su visoko mentalno razvijena, najosjetljivija društva za osvajača jer vas primaju u svoj dom kao dobrodošle goste kojima vi poslije oduzimate pravo na njihovu kulturu, civilizaciju, vjerovanje i način života. I to je razlog nestanka Bosanske crkve.  Mi danas za veliko znanje o stećcima i Crkvi bosanskoj možemo prije svega zahvaliti franjevicma, pravoslavnim sveštenicima koji su pisali o svemu što su čuli i o svemu što su znali- kaže naš domaćin.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, dana 5.11.2002. godine donijela je odluku kojom se povijesno područje – nekropola stećaka Radimlja kod Stoca proglašava nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Radimlja se nalazi i na listi 28 srednjovjekovnih nekropola stećaka koje su 2016. godine proglašene Svjetskom baštinom UNESCO-a.

Daorson

Naša slijedeća stanica je Daorson, glavni grad heleniziranog Ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije Krista u dolini rijeke Neretve. Ostaci ovog nekad najjačeg grada u širem području nalaze se u Ošanjićima. Činile su ga tri cjeline od kojih je središnja bila tvrđava – akropola koja je bila opasana “kiklopskim” zidinama od golemih kamenih blokova. U njoj su bili smješteni svi važniji upravni, javni i vjerski objekti. Obrambeni zid koji se pruža od jugozapada prema sjeveroistoku bio je dug 65 m, širok 4,2 m, a visok između 4,5 i 7,5 metara, imao je vrata i tornjeve na oba kraja. Središnji dio zauzima dominantna Gradina ili Akropola kojoj sa južne i jugozapadne strane stoje podgradinske terase na Grebenu, dok se sa istočne strane širi predakropolski prostor na Banjama sa stambenim i gospodarskim, te trgovačkim dijelovima naselja. 

Daorsi su preuzeli grčki jezik i pismo, te su bili u stalnim trgovačkim vezama s Grcima. Pronađeni su ostaci brojnih amfora za vino te dijelova fine keramike, ali najvredniji nalaz je brončana kaciga ukrašena nizom grčkih likova: Afrodite, Nike, Helija, Dioniza, Muza, Pegaza i drugih, a natpis na njoj je sličan natpisu na kacigi pronađenoj u Makedoniji. Pronađeni su također i ostaci granitne skulpture Kadma i Harmonije, ali i Ilirski reljef s trinaest zmija i pet pari orlovskih krila. U jednom manjem objektu pronađena je kovačnica novca s prigodnim alatima i matricama, 39 raznih novčića (29 s likom kralja Ballaiosa iz 168. god. pr. Kr., te 9 s grčkim natpisom ΔΑΟΡΣΩΝ i likom lađe). Važnost novca je bila velika, značila je neovisnost plemena Daorsa, ali i potvrdu da su imali razvijen obrt, kulturu i trgovinu s drugim narodima.

-Ovo je jedini sigurno utvrđeni lokalitet jednog ilirskog plemena pronađen u ovim dimenzijama. Njihov glavni grad se još uvijek ne zna, toliko su bili bogati i veliki. Mi ovdje imamo sreću da je ovaj lokalitet otkriven krajem 19. stoljeća i da je ’50-tih,’ 60-tih godina, pa sve do 1991. ovdje iskopavano, i puno toga je iskopano. Ovaj lokalitet predstavlja jugozapadna gradska vrata. Sjeverozapadna su zatrpana. Bila su dva gradska tornja, ovo je jedan od njih, južni, a sjeverni je urušen. Glavni gradski zid je megalitski, monolitni, a sirovina odakle je dovožen kamen je kamenolom udaljen oko kilometar od lokacije i nalazi se na vrhu kanjona rijeke Radimlje. Sastav matrerijala je vjerovatno isti kao i kod stećaka, naš klasični krečnjak- priča nam Ante Vujnović, historičar i arheolog i još jedan od članova tima naših domaćina.

-Ovo je manji dio kompleksa, ne znam ni da li je dvadeseti dio, veli Vunović. Sve što se nalazi okolo, kada se upali Google Earth, vidimo pravilan raster ulica, prostorija i urbanog gradskog naselja tog ilirskog plemena.

-U suštini, o tom plemenu ne znamo previše, a ono što sigurno znamo je da nisu bili primarno ratničko pleme. Znamo da su bili većinom trgovci. To znamo zahvaljujući tome što je u toku arheoloških istraživanja pronađen ogroman broj različitih novčića različitih grčkih vladara, republikanskog krimskog novca. Ovdje se radila klasična trgovina. Upravo taj novac i bogatstvo im je omogućilo da mogu formirati jedan ovakav grad. Tu je bila akropola, iza akropole je pronađen i mali hram sa figurinama različitih grčkih božanstava. To je bilo upravo zbog trgovine, ovo je jedno malo ilirsko pleme koje je vrlo brzo u svom razvoju došlo u doticaj sa grčkim kolonijama na jadranskoj obali. Vjerovatno sa kolonijama na Visu, Korčuli, sa Naronom. Narona je prvobitno bila grčka kolonija, pa tek onda rimska. Od njih su preuzeli pismo, jezik, stil gradnje, doslovno sve. Samo im je krv i fizionomija bila ilirska, autohtona, domaća- priča nam zanimljivu priču Ante Vujnović.

Za vrijeme rimskog građanskog rata između Cezara i Pompeja, Daorsi su bili saveznici Cezara, a Delmati Pompeja. Jedno od najpoznatijih plemena tog vremena bili su Delmati, po kojima je Dalmacija i dobila ime. A pošto je Delmatima uvijek smetalo njihovo bogatstvo ovdje, u jednom od tih sukoba, 43. i 44.  godine prije Krista su napali i u potpunosti devastirali, zapalili grad.

-To znamo jer je na gradskim vratima pronađen veliki sloj pepela. Glavna gradska vrata su bila drvena. Muško stanovnišvo je bilo pobijeno ili odvedeno u roblje, žensko je otišlo u roblje. Oni koji su uspjeli pobjeći otišli su u Hrgut. Tek kasnije, dolaskom Rimljana se stopilo i nastalo romanizirano stanovništvo. Vjerovatno u našim venama danas ima malo ove daorske krvi- smatra Vujnović.

Arheološko područje Helenističkog grada Daorson u Ošanićima kod Stoca proglašeno je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2003. godine.

Inat ćuprija

Nakon Daorsona, idemo u kratku ali zanimljivu šetnju središtem Stoca i obilazimo Inat ćupriju. Ova ćuprija smatra se najstarijim mostom na rijeci Bregavi. Kao što i sam naziv, ali i legenda kažu, sagrađena je iz inata. Gradnja Inat ćuprije počela je krajem XVI i početkom XVII vijeka. Smatra se da je Gornja ćuprija napravljena odmah poslije Donje ćuprije u Stocu. Nesimetričnog je izgleda, jedan luk se završava na obali, a drugi u koritu rijeke. Legenda kaže da se graditelj na ovaj način htio osvetiti tadašnjem uzurpatoru na vlasti u Stocu. Prema legendi se „taman završavala u Stocu Donja ćuprija bega stolačkog“, a zatim bega pozvaše iz Stambola jer je buna izbila u dalekoj Anadoliji, pa da i on stigne sa Stočanima i odbrani je. Smatra se da je to bilo 1658. godine. To godište i tu bunu spominje Evlija Čelebija u svom velikom putopisu. Predanje, kao privid historije, kazuje da „čim je beg iz Stoca izmakao“, u gradu se pojavi neki Trtak iz Ljubinja i uze vlast u svoje šake…“

Tada, historija se naglo prekida, a započinje posebna legenda. Ispisa je slavni putopisac:

“Isah neimar i njegov ortak Risto taman skidali skele s begove ćuprije, kad, eto vraga, naiđe taj Trtak. Preprknio ti se puščetinom pa kroz Stolac, ko sam ti, ja sam ti. Ide on tako, a oko njega desetak-petn’es’ nakije ko i on. Doš’o njihov vakat… Trtak, kojeg niko živ nije poznavao ni po čemu, šeta po čaršiji, pokazuje se sa svojom pratnjom sitih i nabusitih. Nije šala, popeli su se na vlast. Razgleda ta bitanga s družinom, novu blistavu ćupriju odsutnog naručitelja. Lijepa je bila begova ćuprija sa pet svodova, poput očiju kroz koje su tekle vode Bregave, prskajući poput srebrenih slapova. Trtak se zadivi ljepoti, jer i budale ponekad razdvoje lijepo od ružnoga, pa osjeti u sebi neki čudan poriv koji narod zove inatom. Trtak dreknu majstorima, jer slaba vlast je uvijek glasna, da odmah njegovu ćupriju na Bregavi sačine, od begove ljepšu i „okatiju. U strahu od posljednica, neimari se premišljaše šta da urade a da sačuvaju „glavu na ramenu“. Valja poslušati i Trtka a ne nasrditi bega zbog gradnje neodobrene. A i djela samoga da se ne postide. Kaže Isah Trtku: “Gradit ću ćupriju, ama k’o burmu, pa pola burme na suncu, a drugo pola u vodi.” Trtak ni da čuje. “Hoću”, kaže, “ćupriju da ima više oka nego begova.

Argati počeli jazit’ Bregavu, a Isah i Risto u brdo da traže majdan za kamen. Zdvojni zdujali nekoliko dana i našli. Grk im se kruh zalomio. Kako god učiniš, ode glava, a osta i sramota. Počeli ćupriju, pa gradi, pa pravi, pa gradi, i bogami je načiniše.

Dok su zidali – kaže legenda – smisliše osvetu. Načiniše oka više nego u begove ćuprije, ama svako oko je heravo, ja manje ja više, a u onije’ s kraja jedna noga dopire do vode, a ona druga naslonjena u brdo. Iz inata naređeno, za inat i načinjeno!

Trtak, ko prazna glava, poč’o da slavi ćupriju, ko biva osta spomen kad se i on u Stocu pit’o”, navodi se u Čelebijinom putopisu.

Nekropola stećaka Boljuni

Na 12 kilometara jugozapadno od Stoca, u mjestu Boljuni, nalazi se nekropola stećaka Boljuni. Na nekropoli je očuvano 269 stećaka, i to u dvije skupine. Prema oblicima najviše je sanduka – 176, potom ploča – 76, pa sljemenjaka -12 i 3 križa. Od ukupnog broja ukrašena su 92 stećka.

I dok se nekropola Radimlja ističe bogatstvom, raznovrsnošću i visokom kvalitetom izrade reljefnih motiva, nekropola u Boljunima ističe se velikim brojem natpisa – 19, što je po broju natpisa na prvom mjestu u Bosni i Hercegovini. Na boljunskim je stećcima najčešći ukras križ, a potom povijena lozica sa trolistom, motivom koji je karakterističan za cijelu Hercegovinu,a ovdje se pojavljuje prilično često, potom štit s mačem, kao i rozete, potom razne bordure, polumjesec, scene lova, turniri, kola itd.

U sklopu nekropole nalazi se grob čuvenog vojvode Vlatka Vukovića na čijem križu piše:

 ”Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković”.

Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće 27.kolovoza 1388 godine. Umro je 1392 godine. Veliki je vojvoda iz kuće Kosača, osoba od povjerenja kralja Tvrtka.

Naš domaćin u Boljunima je Marinko Šutalo iz Udruge Neveš, čovjek koji voli, cijeni i čuva prostor u kojem se rodio i proveo život. Kako nam kaže Zlatko, ovih nekropola u ovom obliku i ovakvom stanju ne bi bilo bez njega.

-Po priči starih ljudi smatramo da tu ima još više stećaka, jer prije kada bi orali bi strugali po pločama, tako da je tih par stoljeća vjerovatno zatrpalo određeni broj stećaka. Zadnjih par godina dok smo ovo čistili i radili niz projekata u suradnji sa JU i Gradom, otkrili smo još 5-6 stećaka koji nisu bili evidentirani. Tako da je sada ukupni broj veći. Službeno je bilo 269 stećaka, pa 273, a sada ih je 278. Prošle godine smo našli još jedan mali stećak- kaže Šutalo.

Nekropola Boljuni je od Radmilje po brojnosti veća. Tu se nalazi najviše natpisa na prostoru bivše Jugoslavije,njih 20. Bilo ih je 19, pa su prilikom čišćenja na križu pronašli još jedan koji nije bio evidentiran. Oblici stećaka su otprilike kao na svim nekropolama: sanduci, sanduci s postoljem, ploče, sa postoljem ili odvojeno, sjemenjaci zatvoreni i križevi.

- Motivi na stećcima su povijena lozica sa trolistom, motivom koji je karakterističan za cijelu Hercegovinu,a ovdje se pojavljuje prilično često, scene borbe, scene kola... Po mom mišljenju prikaz načina života, kako su ljudi živjeli. Majstori, klesari, koji su ovdje radili su Grubač i Semorad. Semorad piše, a Grubač više kleše, zatim majstor Milić i još par majstora. To je bilo kao i danas, ko ima više novaca radio je ljepšu grobnicu- kaže Šutalo.

Stećci su klesani u kamenolomu u jednom brdu u blizini. Odatle je napravljen pad od suhozida- put kojim su išli stećci do polja i dalje se transportovali ovdje. Jedan stećak je oko 8 tona težak, tako da je to zaista bilo teško prevući.

 Arheološki, kaže Marinko, stećci nisu istraženi niti 1%.  

UNESCO je 2016. godine prepoznao važnost ovog lokaliteta i svrstao ga na listu svjetske zaštićene kulturne baštine.

Bunar Neveš

Južno od nekropole nalazi se bunar Neveš, zagonetni kameni spomenik prirode i ljudske domišljatosti, star više od 2.000 godina. Poznat i pod nazivom „Grčki bunar“, ovaj povijesni lokalitet već stoljećima izaziva znatiželju i divljenje mještana i posjetitelja.

-Ja sam jedan dan, dan i po, brojao to kamenje. Pokušavao sam slikama, računalom, trakama i fizički. Izbrojao sam otprilike 1283 kamenja. Dubina mu je šest metara. Puni se kišnicom, a ne izvorskom vodom. Bez obzira na sve, rijetkost je da presuši, jer je dole dva metra zemlje, nakon toga 20 redova “stepenica” i 17 redova kosih stepenica za silazak. Tu se nalazi i kamenica koja je korištena za iznošenje vode i napajanje stoke. Sjećam se kao mali da su ovdje žene prale vunu, jer su se tek kasnije ovdje uvele čatrinje za vodu- priča Marinko.

Kroz stoljeća, Neveš bunar je bio ključan izvor vode za lokalno stanovništvo, korišten za napajanje stoke i potrebe poljoprivrede, sve do kraja 20. stoljeća. Unatoč promjenama i modernizaciji, njegova arhitektonska i funkcionalna očuvanost ostaje izuzetna – smatra se najbolje sačuvanim među pet sličnih bunara u regiji.

Uzgojni centar bosanskih brdskih konja- Ergela porodice Šutalo

-Ja i moja dvojica braće smo se u ovo sve uključili kako bi od zaborava spasili djedovinu. Naravno, uz podršku oca i prvih rođaka. Bosanski brdski konj je jedna od rijetkih drevnih pasmina na Balkanu zato što potiče od divljih konja koji su izumrli. To su njihovi preci- započinje priču jedan od osnivača ergele, Boško Šutalo.

Ovo je jedna od deset ergela kojih ima na području BiH. Jedina je u ovom dijelu Hercegovine i u planu im je da uskoro bude i najveći centar zaštićenih bosanskih brdskih konja na nivou Evrope.

-Trenutno imamo 18 konja. U BiH se nalazi njih oko 300, a po svijetu još stotinjak. Znači, njih je u svijetu trenutno oko 400. To je jako malen broj i zato su bili na rubu izumiranja, a 1960-tih godina bilo ih je oko pola miliona- iznosi Šutalo zastrašujuće podatke. Do rata se taj broj smanjio 25 puta jer su ih počeli zamjenjivati strojevi.

-Mi koji smo iz ovih područja znamo da je život bez njih bio nezamisliv, a njih su na neki način zamijenili strojevi i mehanizacija, zatim su ratna zbivanja 1990-tih godina dodatno uticala na smanjivanje broja. Dio njih je bio ubijen, stradao zbog ratnih dešavanja, a dio je bio i pojeden od strane vojske jer nije bilo drugog načina za preživljavanje tih godina. Tako da se broj drastično smanjivao, a onda se sa tih 30 000 smanjio na svega 3000, da bi broj čistokrvnih konja pao na ispod 100. Tada je prednjačila ergela Borike u RS-u, u Rogatici, koja je uzgajala arapske i bosanske brdske konje za vojne potrebe- kaže Šutalo.

Hipolog Edvard Meleki, Austrijanac, proglasio je bosanskog brdskog konja najboljim vojnim konjem na svijetu. Zašto? Zbog njegovih karakteristika, jer se on zbog svog izgleda može kretati po najnepristupačnijim terenima. On je nesrazmjerne građe, imaju od 350 do maksimalno 400 kilograma, a na sebi mogu nositi teret do čak 150 kila.

- Jako su otporni na bolesti, mi nemamo potrebu zvati veterinara ni za koju svrhu, otporni su na sve- veli Šutalo.

Ranije je, u narodnom uzgoju, po svim selima diljem BiH bilo više boja bosanskog brdskog konja. Selektivnim uzgojem bio je cilj stvoriti konje koji se uklapaju u prirodni ambijent pa su se izbjegavale bjeline po njima, i to se svelo na minimum.

-Naši planovi idu ka tome da postanemo najjači centar uzgoja ove vrste konja na području ne samo BiH, nego cijeloga svijeta. Trenutno smo po uzgoju i broju jedinki preskočili sve ergele van BiH, a po broju konja smo trenutno treći u BiH. Osim toga, planiramo pokrenuti i terensko jahanje na ovom području i na području Hutova blata- kaže Boško.   

Paintball park Doluša

Dan smo zaokružili uživanjem u lokalnoj gastronomiji u Paintball park Doluša. Ovaj Park još je jedan segment bogate turističke ponude općine Stolac. Ovo mjesto zamišljeno je kao bijeg od svakodnevnice gdje se možete prepustiti adrenalinskoj igri, te aktivan odmor u netaknutoj prirodi na jednom od najvećih terena za paintball u Bosni i Hercegovini.

Ukoliko želite uživati u adrenalinskom sportu, ali i odličnoj domaćoj hrani i piću, obavezno posjetite ovaj park. Prostire se na 6000 kvadrata, a nalazi se na putu Stolac- Neum.

Ova posjeta, kombinacija stručnog studijskog putovanja i kulturno-turističke manifestacije, potvrdila je kako Stolac postaje važna tačka na mapi regije, gdje se turizam, baština i održivi razvoj spajaju u jedinstveno iskustvo. Hvala našim domaćinima. Izuzetno iskustvo ovog putovanja koje smo predočili kroz sliku i riječi svakako potvrđuje da ovaj kraj nikako ne smije biti zapostavljen u turističkoj ponudi naše države.