Piše: Ekrem Tinjak

Foto: Haris Čalkić

Mirsad Nikšić je vizionar. On, na hiljadu metara nadmorske visine Nišićke visoravni, već vidi čaršiju u kojoj zvuci govore kako vješte ruke stvaraju unikate na starinski način. Između tih zanatskih radionica vidi šetače i kupce. A na kraju čaršije vidi i begovsku kulu. Mirsad uživa u toj slici.

Ali to je pola njegovog sna. Prvu polovinu je već ostvario. Za sebe je sagradio kuću od 200 kvadrata i u njoj sve češće boravi. Na starobosanski način sagradio je i muzej starina, sušaru, restoran poput nekadašnjih mutvaka, seosku kuću od dvanaest kvadrata, malu džamiju, još dovršava tri seoska apartmana i ratni muzej. To fascinirajuće i idilično zdanje nazvao je Etno begovsko selo.

Od štale do kule

Do ovog etno sela lako je doći. Nišićka visoravan od Sarajeva udaljena je svega 40-ak kilometara. Mirsad Nikšić, inače poznati sarajevski ugostitelj, vlasnik Inat kuće, te kafea i hotela Michele, čekao nas je, u svome skupocjenom Nissan Navara džipu, kod prve prodavnice na Nišićkoj visoravni. Prateći ga, vozili smo se cestom ka Olovu oko jedan kilometar, potom skrenuli lijevo kod benzinske pumpe u izgradnji, dalje se vozili 500-tinjak metara makadamom do veleljepne vikendice šefa federalnih specijalaca Dragana Vikića, a tu onda skrenuli desno. I pola kilometra dalje, udišući čisti ozon, ugledali Nikšićev san.  

- Prije nekoliko godina prolazio sam ovim predjelima i baš na mjestu gdje je sada etno selo, vidio sam staru štalu građenu boga pitaj kad. Odmah sam poželio da je kupim. Ali vlasnik mi reče da štalu prodaje u komadu sa zemljom. Pitam koliko je zemlje, a on kaže 100 duluma! Puno brate, pomislim. Ali, nisam mogao odoliti - sjeća se Nikšić početka svoje vizije.

Kada je kupio i zemlju i štalu, uhvatio se u razmišljanju kako ni sam ne zna šta bi tu sagradio; kuću za odmor ili nešto drugo. Ali, umalo da sve ostane samo livada. Dok je Mirsad po Sarajevu mislio šta bi, štalu su mu degradirali neznani junaci, i pod nepoznatim okolnostima odnijeli sve grede, daske, letve...

- Kada sam to vidio smučilo mi se. Mislio sam da dignem ruke od svega - govori Nikšić.

Ipak, nije. Rješenje je pokušao naći u duhovnoj sferi. Klanjao je istiharu svaku večer. U islamskoj tradiciji to znači moliti Boga da ponudi odgovor za neodlučnost. Nikšić veli da mu je molitva uslišena. U svojoj viziji vidio je etno selo.

- Porazgovarao sam sa nekoliko prijatelja o ideji da to napravim. Dali su mi podršku. I tada sam krenuo - kaže Nikšić.

I dok su majstori zidali i gradili, Nikšić, koji za sebe kaže da je fanatični sakupljač starina, krenuo je u potragu za zaboravljenim predmetima. Nema pijace i buvljaka u Bosni i Hercegovini na kojoj se nije mogao vidjeti kako kupuje, za mnoge, beznačajne stvari. Šetao je on i mnogim selima i u svoje etno selo dovlačio alatke, posuđe, odjeću, i druge stvari stare i nekoliko stotina godina.

- Danas je skupljanje starina pravo pomodarstvo. Ja nisam takav, ja sam to radio i ranije. Ja sam zaljubljen u to. Kada nešto nađem, radujem se kao malo dijete - iskren je Nikšić.

Ukratko, priča nam kako je prešao 400.000 kilometara da bi danas imao nekoliko stotina hiljada eksponata (u to računa i veliki broj fotografija koje posjeduje op.a.). Dio je izložio u muzeju starina. Veći dio je po tavanima ostalih objekata. Jednostavno, sve nije moglo stati u muzej.

Mora se priznati da čovjek u muzeju osjeti nekakvo ushićenje. Možda je to subjektivna slika, ali miris prošlosti ili vidljiva starina odaju dio djetinjstva, u misli prizivaju pretke, a na jedan suptilan i neiskvaren način osvjetljavaju bosanske prostore u zadnjih nekoliko stotina godina. I dok posjetitelj u glavi prebire prošlost, Mirsad kao izvrsni i nenametljivi kustos prati naš pogled i priča.

Kraljevina, Tito i Radion

- Eto, to je harmonika iz filma Sjećaš li se Dolli Bell - pokazuje nam Nikšić stari instrument, a onda pruža knjigu sa metalnim koricama pisanu na njemačkom: Evo, ti bolje vidiš, štampana je 1977. godine.

Malo dalje stoji gramofonska ploča s naslovom Opatija iz 1960 i neke, a do nje San Remo iz istog desetljeća. Naslonjene su na gramofone iz 30-ih, 40-ih, 50-ih...godina. U jednom ćošku su smještena đulad za topove i kugle za kremenjače iz Osmanske imperije. U drugom ćošku stoje predmeti koji evociraju svježe uspomene na protekli rat. Tu su konzerve ikara, konzerve riba sumnjivog kvaliteta, naresci... Na zidu vise puške i pištolji napravljeni od vodovodnih cijevi, pa čak i od drveta. Tu je i motocikl BMW NSU kojeg je proizvodio Pretis 1955. godine. Na njemu je zastava s ljiljanima i američki šljem kojeg je probio metak.  

Na drugoj strani muzeja, ispod okačenih majice i gaća, starih bar 80 godina, mogu se pronaći čobanska torba, opanci, kolijevka, dubak, preslica za vunu, stan za ponjave i razboj za tkanje, torkulja za tuču jabuka, mlinovi za kafu, šiš,... pa nakit; šatule od dragog kamenja i bisera, pafte za kaiš,... malo dalje je pegla ćumuruša, razne kutijice, jedna je od rahatlokuma stara 150 godina,...tu je fenjer nekadašnjeg ćire, saz, truba, bista Josipa Broza Tita, njemačka potjernica za njim, plakat reklama za Saraj, Sarajevski kiseljak iz pedesetih godina... Vlasnik je i prve harmonike koja se kasnije pojavila u filmu Sjećaš li se Doli Bel, kupio ju je, kaže, od prijatelja. Tamo dalje je konjska oprema, sedlo, samar, horma, zobnica,... tu su sehare raznih veličina, tapije, diplome iz vremena Kraljevine Jugoslavije, pasoš iz istog vremena na ime Rajke Davidović, te putovnica NDH iz 1943. na ime Kološ Alije Avdija,... onda, tu je plavo-žuta kutija nezamjenjivog deterdženta iz 60-ih i 70-ih godina pod nazivom Radion. Za njega Nikšić, kroz smijeh, kaže da je služio za pranje veša, suđa, za kupanje...

Džamija, malih dimenzija, koja je sagrađena nešto dalje od muzeja, tipična je bosanska džamija iz starih vremena: abdesthana sa ibrikom, prestrta je bosanskim ćilimima i serdžadama, munara je izrazito niska... U njoj, Mirsad kaže, kada god uđe osjeti kako je vrijeme zastalo. I ne miče.

Na livadi ispod džamije je atelje slikara Mileta Kaspovića. Slikar Mile će organizovati slikarsku koloniju u koju će dolaziti mnogi poznati slikari ostavljajući svoje radove etno selu. Zamislio je Mirsad Nikšić da se među zidinama ovog begovata odvijaju i pozorišne predstave.

Nešto dalje od ateljea je mali zoo-vrt, za sada nastanjen samo domaćim životinjama: ovcama, kozama, guskama... Ali, širit će se taj vrt. I u njemu će smiraj naći i neke divlje životinje. Tako govori Nikšić.

- Ali moja glava nije najpametnija. Pa će uskoro ovde sjesti arhitekte Amir Vuk i Sejo Gološ, patiner Halid Pataković, te slikari i kipari Irfan Hozo, Enes Sivac i Mile Kaspović. To su moji prijatelji s kojima ću, kako to mi kažemo, tumačiti stanje na terenu etno sela. A onda, poslije toga konkretizovati ideje i dogovoreno - kaže Nikšić.

Etno begovo selo, i ovakvog 40-postotnog kapaciteta, za sve građane bit će otvoreno 1. maja. Doći se isplati, makar zbog čistog zraka.