Srednjovjekovni utvrđeni grad Dobor Grad nalazi se nekoliko kilometara južno od Modriče, s lijeve strane rijeke Bosne, na izlazu tjesnaca između planina Trebave i Vučijaka.

Dobor je imao dvije kule spojene sa dva paralelna bedema duga po 18 metara, a po onome što se o ovom drevnom gradu zna, sagradila su ga braća Ivaniš i Pavao Horvat 1387. godine po odobrenju bosanskog kralja Tvrtka I.

Ovaj izuzetno strategijski važan grad-utvrda, spada među najstarije utvrde u Bosni i Hercegovini i, po mišljenju arheologa, njegova se izgradnja razvijala u tri faze. Prvu i drugu karakteriziraju izgradnja manje kule i dvorišta i one traju do početka zadnje decenije 14. stoljeća. Treća faza obuhvata ponovnu izgradnju utvrde nakon uništenja početkom 15. stoljeća.

U srednjem vijeku Dobor Grad je bio izrazito važan za sjeverni dio Usore, pa kasnije i za Jajačku i Srebreničku banovinu, osiguravajući strateški položaj nad dolinom Bosne i povezivanje srednje Bosne prema Savi.

Zidine Dobora zapamtile su mnoge okrutne i krvave bitke. Kako je ovaj grad banu Ivanišu Horvatu služio i kao podrška za upade u Slavoniju i Mačvu, ugarski kralj Sigismund Luksemburški sa svojom vojskom napada grad i nakon opsade i bitke koja je trajala više od 20 dana, u julu 1394. godine osvaja Dobor.

Grad je spaljen, a ban Horvat i još 31 bosanski plemić su zarobljeni i odvedeni u Budim, gdje su okrutno kažnjeni. Priča kaže da su Ivaniša Horvata svezali za konjske repove i tako ga raščerečili, a ostatke tijela isjekli i prikovali na gradska vrata. Slična sudbina stigla je i ostale plemiće, a kazne je bio pošteđen jedino Ivanišev brat Pavao i to zato što je bio biskup, ali samo pod uvjetom da mora napustiti zemlji uz zabranu povratka u Bosnu.

Uništeni grad je obnovljen i tada su izgrađeni velika kula, te veliki unutarnji i vanjski zidovi. Zabilježeno je da je u tom periodu tu boravio i bosanski kralj Stjepan Ostoja sa najistaknutijim predstavnicima plemstva.

Međutim, izgleda da ugarski kralj Sigismund jednostavno nije mogao gledati ponovni procvat i blagostanje bosanske države, pa je 1408. godine ponovo napada, upravo na području Dobora. U križarskom pohodu Sigismund sa 60.000 vojnika potpuno uništava Srebrenicu kao sjedište bosanske banovine, a spaljuje i razara i Dobor, te zarobljava i bosanskog kralja Tvrtka II.

Iako je Tvrtko II pošteđen, Sigismund naređuje da se pogubi 179 zarobljenih bosanskih plemića. Njima su odrubljene glave, a njihova tijela su sa zidina Dobora bačena u rijeku Bosnu. Po nekim drugim izvorima, tad je pogubljeno čak 200 bosanskih plemića.

U jeku prodora osmanlijskih trupa, 1449. godine, u Dobor Gradu je održano vijeće bosanskog kralja Stjepana Tomaša s mačvanskim banom Ivanom od Korođa kako bi dogovorili zajednički otpor janjičarskim četama.

Dobor se u pisanim dokumentima ponovo spominje 13. juna 1457. godine kada u njemu boravi kralj Tomaš, gdje prima papinog izaslanika Karvajala i mletačkog poslanika Tomasija, u nadi da će i srednja Evropa pomoći obrani Bosne.

Grad 1536. godine pada pod osmanlijsku vlast i ponovo se spominje tek 1711. godine kao sjedište nahije. Samo nekoliko godina kasnije, 1713. godine Dobor je zauzela austrougarska vojska, ali pošto nije mogla održati položaj, utvrdu je u potpunosti uništili.

Nakon toga, utvrda Dobor nikada nije bila obnovljena, niti se više spominjala u pisanim dokumentima.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika stari grad Dobor je 2005. godine proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Sarajevske česme 

Feredžuša

 Česma Feredžuša nalazi se na uglu ulica Josipa Štadlera i Logavina, uz džamiju Buzadži hadži Hasana i, po nekim podacima, napravljena je kad i džamija, oko 1625. i voda je iz nje tekla sve do 1890. godine. Tad je zatrpana tokom izgradnje novog podzida kojim se trebala osigurati stabilnost same džamije i tako je staja sakrivena narednih 50 godina.

Jedna narodna predaja kaže da je hadži Hasanu, nakon što je sagradio džamiju i otišao na hadž, ostalo samo toliko novca da svojoj ženi kupi feredžu. Međutim, ona je to odbila i predložila mu da umjesto toga pored džamije napravi česmu, pošto su vodu morali nositi iz druge mahale. Tako je hadži Hasan napravio česmu, a narod česmu prozva Feredžuša.

Druga verzija o njenom nastanku glasi da je na vrhu Logavine, u mahali oko Buzadžijine džamije, nekada stanovao siromašni čovjek sa ženom. Ponekad bi mu žena prebacivala što su siromašni i da nema ni feredže. Dan po dan je prolazio, a čovjek je kriomice skupljao paru po paru da kupi ženi feredžu.

I jednog dana, kada je skupio dovoljno novca za dobru feredžu, on zovnu ženu: Evo ti pare, pa idi i kupi feredžu! Ali mu žena odgovori: Znaš, u našoj mahali nigdje nema česme i vodu valja donositi izdaleka, čak iz druge mahale. Napravi ti nama kraj kuće česmu, a feredžu ćemo kupiti kad mognemo! Čovjek posluša ženu i na uglu kraj džamije u Logavinoj ulici sagradi lijepu česmu, koju narod po tome prozva Feredžušom.